(Ne)običan život jedne domaćice

Dobrodošli u moj život...


05.01.2010.

2010

U novoj godini ću pisati češće obećavam.

26.10.2009.

Nova spavaća soba

Nisam imala vremena da pišem. Rokovnik mi je uvijek pun obaveza i navečer se samo srušim u krevet. Prošle sedmice smo krenuli sa sanacijom spavaće sobe. Za razliku od mnogih naših prijatelja muž i ja dijelimo sobu, spavaču sobu. Zato nam je važno da se tu možemo opustiti i zaboraviti šta se dešava u izvana.


Tako je sada napokon došao red da naše "odaje" sredimo. Pored naše sobe bilo je tu još manjih soba sve smo srušili, napravili jednu veliku sobu koju smo onda podijelili na više soba. Tako da se iz hodnika ulaz u spavaću sobu. Nasuprot ulaza je krevet sa strane su dvije komode sa lampama. Na toj strani je i ulaz u kupatilo. Kupatilo je u svijetlo zelenoj boji kombiniranom sa bojom tamnog drveta. Prava opuštajuća atmosfera. Sa lijeve strane je izlaz na balkon, pogled na zelenilo. Sa desne strane su moja i njegova walk in closet. Ima tu još jedna prostorija u koju se ulazi iz spavaće sobe a to je mali office.


Sve je to naravno išlo preko mojih leđa, nađe majstore, dizajnere, namještaj, ugovori vrijeme za sve itd itd. Ali sada kada je sve gotovo napokon mogu malo da se opustim i uživam.

20.10.2009.

Torba koja mi je primijenila život

Ljetos sam pravila zabavu za suprugov 35 rođendan. Tri mjeseca su trajale pripreme. Bilo je tu oko 200 zvanica. Njegovi najbliži prijatelji, poslovni partneri i familija. Iza kuće smo postavili veliki party šator. Bila je tu i tribina za DJ-a i muzičku grupu. Muzika po njegovom izboru.

Ja svoje familije nemam, tako da nisu mogli biti tu. Ali njegovi su svi prisustvovali i strašno mi je drago jer ih jako rijetko viđamo, svi imaju svoje živote. A kada se sretnemo sa njegovima uvijek su uštirkani, uglancani, muškarci u odjelima, žene u skupim haljinama. Sjećam se svog djetinjstva i vremena kada su mi roditelji bili u životu. Išli bi u posjeti nani i dedi nedjeljom u trenerkama. Svi troje (mama, tata i ja) imali smo one prijeratne šuškave trenerke i patike. Došli bi takvi kod nene a ona bi nam na sofru iznijela vruće pite. Svi bi onda jeli onako direkno iz tepsije rukama. Nana bi me onda grlila i ljubila, dala koji dinar kada bi dobili penziju. Uvijek imala nešto slatko.


Muževa familije nije takva. Rijetko se kada pokazuju osjećaji. Svi su uspješni, odgojeni, paze na svoje ponašanje, boju glasa i ton kojim govore. Ponekad se pitam šta je on vidio u meni? Možda nešto skroz strano i nepoznato. Svekrva je prema meni fer. Nemam pojma šta o meni misli jer mi nikada nije rekla. Njeno ponašanje prema meni kao i ponašanje sviju njih je skroz neutralno. Teško mi je zaključiti dali im se sviđam ili ne. I ja sam takva prema njima. Nemam drugog izbora.


Sjećam se prvi put kada sam išla sa suprugom da ih upoznam. Nisam imala pojma šta me čeka. Suprug tada momak, nikada mi nije predstavljao sebe i svoje kao ljude na položaju. Dugo smo se zabavljali i ja pojma nisam imala ko su oni zapravo. Njegovo prezime mi ništa nije govorilo, možda što nisam rođena ovdje pa ne poznajem prezimena svih tih imućnih familija. A i njemu je valjda odgovaralo da sa mnom može biti opušten. Pozvali su me na vikend u njihovoj kući nakon šest mjeseci zabavljanja.


U svojoj glavi sam imala predstavu da su oni ljudi kao što su bili moji roditelji. Od mog studentskoga budžeta kupila sam buket cvijeća njoj a flašu nekog vina njemu. Ni sanjala nisam kakvi su njeni buketi cvijeća kući i kakvo vino on drži u podrumu. Muž mi ništa nije rekao. Valjda mu je bilo važno da me predstavi onakvu kakva sam.


Vozili smo se satima u njegovom Aston Martinu, kada se ispred nas pojavio dvorac. Da pravi dvorac iz bajke. Prvo sam pomislila da je to možda neki hotel, da želi da stanemo tu i popijemo piće, nešto jedemo... Prekinuo me u razmišljanju kada je rekao dobrodošla u Vilu (njihovo prezime). Izgubila sam se na trenutak jer to nije bilo nešto što sam očekivala. Pomislila sam sebi kako nemam na sebi pravu odjeću, kako su moji pokloni sada smiješni, pomislila sam da će da me mrze.


Međutim niko nije rekao ništa. Upoznala sam se sa njegovim roditeljima, braćom i sestrom i sa njihovim familijama. Posluga je pozvana, rekli su im za mene. Jedna žena je uzela moj kofer i raspremila sve u našu sobu. Kada sam nakon što su mi pokazali kuću (ustvari samo jedan dio kuće) napokon ušla u sobu koja će biti naša sve je bilo složeno, odjeća u ormaru, higijena i kozmetika u kupatilu koji se nalazio pored naše sobe.


Očekivala sam neku slatku priću, nešto što bi moji roditelji pričali kada su primali goste međutim od tada pa sve do sada i sigurno do kraja naših života priča koju oni vode, to je nešto što je meni do tada bilo nepoznato.


Bili su impresionirani saznanjem da studiram na istom univerzitetu koji je njihov sin završio koju godinu prije. Zatim su jedno po jedno spomenuli gdje su oni studirali, gdje su radili itd, itd.


Jedne prilike mi je svekrva za rođendan poslala poklon. Nismo još bili u braku ali sam ih već bila upoznala i to je valjda bio njen način da mi kaže da me prima u njihovu familiju. A možda je to bio i njen način sa mi pokaže šta nemam. Dakle za rođendan od nje sam dobila torbu. U to vrijeme sam znači bila izbjeglica, siromašni student, koji živi od stipendije i neki slabo plaćeni poslova. Nisam imala para da se oblačim u nekim finim buticima pa nisam htjela ni da znam za marke. Uglavnom cimerka sa kojom sam zivjela ili da kažem kod koje sam živjela se zabezeknula kada je vidjela tašnicu.


Ona je kćerka bogatog čovjeka koji joj je sredio da uđe na fakultet. A da bi izašla tj da bi nešto završila tu ja ulazim u cijeli priču. Dali su mi da živim sa njom tj u njenoj kući 5 minuta udaljenoj od fakulteta, na lokaciji koja ne može biti bolja za dvije djevojke u 20-tim. Sa svim beneficijima svoja soba, svoje kupatilo i WC, čak sam uvijek nasljeđivala njemu prošlogodišnju garderobu sve to sa samo jednim uslovom tj dok god sam joj pomagala da položi svoje ispite.


Dakle B (njeno ime) se zabezeknula. "Odkud ti tašnica", pitala je. Rekla sam joj na što mi je ona rekla da je ta tašnica glavni hit, ne samo da je skupa već se za nju stoji u redu mjesecima. Pokazala mi je u nekom ženskom magazinu cijeli članak o toj tašnici. Obećala sam joj da je može posuditi ako hoće kada izlazi na što mi je rekla da mogu posuđivati šta god želim iz njene garderobe. Sa njom sam krenula da učim malo o modi, markama itd tako da sljedeći put kada sam se srela sa njegovom mamom (bila je u gradu i htjela je da me sretne na ručku) dala mi je kompliment da odjeću. Tako je jedna tašnica promijenila moj život. Primila me u familiju i sredila mi markiranu odjeću, zar čovjek da traži više, nije ni čudo što se za nju u redu stoji mjesecima pa se onda plati cijena od cijelih 3000 eura.

18.10.2009.

Raspored dana

Hvala vam na dobrodošlici! Pa da nastavim sa mojim malo obično-neobičnim životom.


Radnim danima ustajem istovremeno kada i moj suprug. Dakle u 6 sati ujutro sat zvoni i mi ustajemo. Pijemo jutarnju kafu, doručkujemo i čitamo jutarnje novine. Muž se sprema na posao a ja pregledam svoj rokovnik i memorišem sve što me čeka taj dan.


U 8 sati ujutro imam sastanak sa svojim PT (Personal Trainer) najčešće se nalazimo u fitness centru ali ponekada se nađemo u šumi tj ako planiram trčati taj dan. Treniram svakim radnim danom. Jedna od mojih obaveza je da uvijek izgledam dobro, zdravo i njegovano i trening mi u tome pomaže najviše. Moj PT svaki mjesec napravi plan i program treninga i toga se onda pridržavam. Nakon rođenja mog sina krenula sam trenirati po prvi put sa PT i od tada sam joj zahvalna za svoje tijelo i zdavlje danas. Trening mi isto tako pomaže da održavam kondiciju jer trebam po čitav dan trčkarati od jedne obaveze do druge.


Poslije treninga idem kući. Djeca su do tada već ustala, nanny ih je obukla i nahranila. Ako je vrijeme lijepo igram se sa njima u dvorištu a ako vrijeme to ne dozvoljava onda smo unutra. Ovo ljeto se sin naučio plivati pa smo gotovo cijelo ljeto proveli u našem bazenu.


U 12 sati imam ručak sa curama iz društva. One žive sličnim životom kao i ja. Pošto smo svaka od nas jako zauzete pokušavamo da se srećemo svakim radnim danom u 12 na ručku jer to je gotovo jedino vrijeme kada pored obaveza kuće i djece imam šansu da progovorim sa odraslim osobama. Nekoliko puta sedmično se nađemo u nekom od restorana ali ponekad i neka od nas pozove ove druge na ručak kod sebe kući. Jedemo samo zdravu hranu tako da su to većinom salate ili neka druga dijetalna hrana.


Oko 14 sati sjednem za telefon u radnoj sobi i tada obavljam sve ono što se obaviti mora. Ako treba zvati banku, poštu, neku od firmi čije servise koristimo, zakazivanje vremena kod doktora, frizera, zubara za mene, supruga i djecu, ugovaranje kojekakvih projekata, reklamacija nečega sa čim nismo zadovoljni, ugovaranje aktivnosti za djecu. Ako ćemo imati zabavu onda se zabavim oko toga nekada i satima svaki dan, ako nešto popravljamo kod kuće i to uzima strašno puno vremena. Tako da telefoniranje (neke stvari se rade i preko interneta ali i to spada pod ovu grupu) nekada uzme sve od sat vremena do dva-tri sata a nekada nažalost i više. Neke od mojih prijateljica imaju ljude koji rade ove stvari za njih ali ja volim da držim konce u svojim rukama i uvijek tačno znam šta sam tražila a šta sam dobila. Na taj način znam ako ću tu istu firmu kontakrati ponovo ili ako će završiti na mojoj crnoj listi.


Moj muž nema ništa sa ovim, njegovo je da radi svoj posao a moje da se brinem o kući, djeci, financijama, radnicima i firmama koje unajmimo za pomoć (nanny između ostalog), zabavama koje organiziramo, kada neko od nas treba doktoru, zubaru, frizeru, kada auta trebaju na servis, kada treba plaćati račune, kupiti novi namještaj, ugraditi nešto itd itd (ima toga jako puno i svake godine više i više).


Nakon telefoniranja je vrijeme da vozim djecu na njihove aktivnosti. Ako moram da telefoniram satima onda ih nanny vozi, ali najčešće pokušavam da to uradim ja. O njihovim aktivnostima ću pisati neki drugi put uglavnom svaki radni dan imaju nešto.


U nabavku pokušavam ići 2 puta sedmično kada su djeca na aktivnostima. Pravim liste svaki put kada primijetim da je nešto pri kraju ili potrošeno, tako da tačno znam šta treba kupiti, što čini nabavku puno bržom i efikasnijom.


Poslije aktivnosti idemo kući. Najčešće ja spremam večeru ali ako se desi da sam zauzeta onda unajmim kuhara jer ne želim da mi djeca jedu polugotovu ili brzu hranu. Imamo u suburbiji jednu servisnu kuću koja dostavlja kuhare, spremačice, momke koji sređuju bazen, baštovane itd sve u roku od par sati. Tako da ako već vidim u rokovniku da neću stići praviti večeru naručim recimo francuskog kuhara da mi dođe u 17 sati. Nisu to oni kuhari sa zvjezdicama, takvi ne rade po kućama nas običnih smrtnika, većinom su studenti pri kraju svojih studija, koji pokušavaju da zarade koji dinar ekstra. Kažem kuhar ali to je nerijetko i kuharica. Ali većinom pokušavam ja sama da spremim večeru.


Suprug dolazi sa posla najčešće u 18 sati (ali nekada zna da doći i kasnije) da bi mogao da vidi djecu i provede malo vremena sa njima prije nego što oni odu na spavanje.


Djeca idu na spavanje između 19-20 sati. Mislim da je vrlo bitno da djeca imaju neke rutine. Nanny nakon što su oni zaspali uzima slobodno a mi imamo "kvalitetno vrijeme za odrasle".


To može da bude svašta nekada gledamo film kući ili u kinu. Nekada se nađemo sa prijateljima, kod nas, njih ili vani. Nekada izađemo nasamo. Nekada ostanemo kući i posvetimo se jedno drugom. Mislim da je to jako važno za sretan brak.


Ovo je jedan moj običan dan, ali svaki dan nije isti. Mnogi dani su prošta suprotnost ovome gore navedenom danu. Pisat ću više kasnije. Tek sa počela sa blogom.


Mislim da će biti interesantno jednog dana za 10-20 godina kada se vratim i ovo pročitam. Sada odoh da se srušim u krevet. Svi spavaju i ja bih trebala. Ranim sutra! Laku noć!

17.10.2009.

Ko sam ja?

Često samu sebe pitam ovo isto pitanje. Iako bi se o tome ko sam zapravo ja moglo filozofirati nadaleko i naširoko ipak sam odlučila da na to pitanje odgovorim kao da se nalazim na nekom intervju gdje trebam sebe da predstavim javnostima.

Imam 30 godina, troje djece, muža, psa, kuću i aktivan socijalni život. Nakon prvog djeteta odlučili smo da ću ja prestati raditi i posve se posvetiti familiji. Nisam se pokajala. Moj muž (stranac) radi puno ali puno i zarađuje što nam omogućava jedan solidan i ugodan život. Najstariji sin ima 4 godine a djevojčice su po 2 (bliznakinje).

Živimo u suburbiji zajedno sa ostalim familijama koje su manje više slične našoj. Mame su domaćice, očevi rade u gradu, djeca se igraju u parku. Moja još ne idu u školu ali uskoro. Okruženi smo prirodom, čistim vazduhom i morem. U blizini imamo sve što želimo kada to želimo.

Nakon što smo dobili bliznakinje zaposlili smo nanny. Iako sam smatrala da bi ja sve to nekako stigla, muž je insistirao da zaposlimo jednu ženu koja će mi pomagati sa djecom. Ipak kako on kaže teško je meni samoj sa troje djece kada on gotovo da nikada nije tu a i kada je tu voli da imamo vremena nasamo a nemamo nikog drugog da nam pomogne. Pristala sam jer drugog izbora nisam imala i sada ne znam kako bih išta stigla bez nje. Nanny volim koliko ja toliko i djeca. Jako je dobar pedagog i mislim da je vrijedna svakog dinara.

Pitate se sigurno šta ja radim po cijeli dan? Ja koja sam domaćica bez posla, djecu mi čuva druga žena, gdje mi ide svo vrijeme?

Pa baš o tome sam odlučila da pišem blog. Šta ja to zapravo radim po cijeli dan 7 dana sedmično, 365 dana godišnje?

Otkriću vam to u sljedećim postovima. Za sada je dovoljno da znate da sam zauzeta non stop i da najmanju sitnicu moram da planiram mjesecima unaprijed. Nevjerovatno zar ne?


<< 01/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
70441

Powered by Blogger.ba